Da bi se u Srbiji popravio životni standard građana i da bi plate bile veće normalno je da naša ekonomija mora ozbiljnije da raste. Ekonomija ne može dugoročno da raste kao posledica naredbe političara koji žele da ona raste, već do tog rasta dolazi usled želje i interesa mnogih pojedinaca, preduzetnika i firmi da ulažući u poslovne aktivnosti, ostvaruju profit i time uvećavaju našu ekonomiju.

Da bismo imali veće plate moramo da imamo veću proizvodnju. Do veće proizvodnje dolazi se putem ulaganja, a da bi bilo ko mogao da ulaže, država mora da mu stvori preduslove za to.

Ekonomski rast, dakle, ne nastaje dekretima vlasti, već je posledica miliona pojedinačnih ekonomskih odluka koje donose građani i preduzetnici. Privatne investicije i tehnološki razvoj glavne su poluge ekonomskog rasta, a da bi se oni podstakli neophodan je dobar poslovni ambijent: sigurnost privatne imovine, razumno deljenje pravde, makroekonomska stabilnost, stabilne i profesionalne državne institucije, nizak nivo korupcije, razumna poslovna regulacija koja ne opterećuje poslovanje.

Izuzev postignute makroekonomske stabilnosti, u Srbiji nedostaje sve navedeno. Da bismo imali veće plate, dakle, nužno je da sve ove stvari unapredimo.

Mitovi o ekonomskom rastu kao koren političke demagogije

Prvi mit o ekonomskom rastu je da on nastaje isključivo rastom potrošnje i da je nju potrebno pospešiti povećanjem plata i penzija. Ovakva ekonomska politika vodila se u Srbiji u poslednjih desetak godina i nije postigla nikakve pozitivne rezultate: umesto da povećana tražnja dovede do povećanja proizvodnje, došlo je do rasta inflacije i rasta uvoza robe široke potrošnje. Nedostajuća sredstva za ovakvu politiku dobijena su zaduživanjem, usled čega je porastao javni dug. Imajući u vidu da je Srbija mala otvorena privreda, ovo je nešto što ekonomska teorija i predviđa da će se dogoditi. Problem nedovoljne ekonomske aktivnosti u Srbiji ne leži na strani tražnje (ili barem ne dominantno) već na strani ponude, pošto privreda u Srbiji posluje u lošim uslovima.

Drugi mit o ekonomskom rastu je da je on moguć povećanjem novčane mase – bilo primarnom emisijom, bilo drugim potezima koji bi povećali količinu dinara. Imajući u vidu jako visoku evroizaciju depozita građana, ali i poslovanja privrede (gotovo sve cene se obračunavaju u evrima, od plata do energenata) monetarna politika u Srbiji ima značajno manji uticaj nego što je to u drugim zemljama.

Treći mit je da državno upravljanje privredom može da dovede do ekonomskog rasta – jer ako privatnici neće da investiraju, onda to umesto njih može da radi država. Državno upravljanje privredom nije efikasno, kako zbog problema nedovoljnog znanja i negativnih podsticaja prilikom odabira poslovnih poduhvata, tako i zbog visokog nivoa korupcije i političkog klijentelizma koji je prisutan u Srbiji. Ako i postoji nekoliko primera dobrog upravljanja državnim firmama, na njih dolazi nekoliko desetina primera lošeg upravljanja – od Galenike, Agrobanke do Srbijagasa. Čak su i kompanije koje se smatraju uspešnim, a većinski su u državnom vlasništvu, kao EPS i Telekom, daleko manje efikasne od drugih sličnih firmi na domaćem tržištu ili u okruženju.

Održivi razvoj bez mitova i zabluda

Do održivog ekonomskog rasta može doći povećanjem investicija, nakon čega će prirodno doći do povećanja proizvodnje, novog zapošljavanja i rasta zarada.

Cilj javnih investicija ne treba da bude rast sam po sebi (nastao povećanom potrošnjom građevinskog materijala ili angažovanjem radnika na izgradnji), već kreiranje ambijenta koji će ohrabriti privatne investicije – to znači podizanje kvaliteta infrastrukture (otklanjanja uskih grla pri transportu, dalekovodi, gasovodi itd). Takođe, one treba da budu efikasne, što sada nije slučaj – ne treba graditi puteve da bi se nešto gradilo, nego zato što njihova izgradnja donosi pozitivne ekonomske koristi. Stoga se infrastruktura mora graditi na osnovu javnih dokumenata sa analizom troškova i koristi.

Privatne investicije, domaće ili strane, same će doći, pošto je njihov cilj stvaranje profita. Da bi preduzetnici mogli da investiraju, proizvode i zapošljavaju, mora se kreirati sistem koji im ne pomaže ali im takođe i ne smeta da rade ono što najbolje znaju. Svako od preduzetnika želi više da zaradi, pa će uložiti svoja sredstva kada proceni da će ona ostvariti traženi prinos. Ali, ukoliko je poslovanje rizično, a njihova imovina nezaštićena, oni neće ulagati. Upravo niske privatne investicije najveća su prepreka visokim stopama ekonomskog rasta.

Urgentni problemi bez kojih nema ozdravljenja i rasta

Srbija se, međutim, nalazi na 110. mestu Indeksa zaštite svojinskih prava – što lepo oslikava i afera u Savamali, jer se postavlja pitanje da li će iko da ulaže u zemlju u kojoj postoji mogućnost da mu poslovni prostor bude porušen bagerima preko noći, a zemljište prisvojeno – kako tokom same noći tako i kasnije, udruženim radom državnih institucija, od gradskih komunalnih službi, policije, komunalne policije do katastra.

Najvažnije primedbe nalaze se u oblasti pravosuđa, koje je ocenjeno kao pristrasno i zavisno od političkih uticaja. Sudski postupci mogu biti veoma dugački, a prateći troškovi visoki; sudska praksa je neustaljena pa dolazi do visokog nivoa nesigurnosti, jer se u sličnim slučajevima presude dijametralno razlikuju. Selektivna primena zakona još jedan je od ozbiljnih problema, pošto služi kao alat za iznuđivanje i korupciju, a opšta preregulisanost predstavlja šumu propisa koji međusobno nisu nužno usklađeni ili su čak nejasni. Državna služba nije profesionalna, nego je podložna političkim pritiscima, a zapošljavanje i napredovanje često više zavisi od klijentelističkih mreža nego od obrazovanja, veština i zalaganja zaposlenih.

Nakon ovih osnovnih problema, dolaze drugi. Poslovna regulacija otežava poslovanje jer nanosi nepotrebno visoke troškove privredi – samo administrativni troškovi privrede iznose oko 3,5% BDP-a na godišnjem nivou, ne računajući troškove propuštene prilike. Visoki porezi i doprinosi predstavljaju još jednu od prepreka širenju poslovanja u Srbiji – iako je porez na dobit nizak, opterećenje prihoda od rada (ne toliko porezom, koliko socijalnim doprinosima) visoko je, kao i parafiskalni nameti.

Bez ozbiljnih reformi koje će pravosuđe učiniti nezavisnim od izvršne vlasti, a javne institucije efikasnim i profesionalnim, što će garantovati privatnu imovinu i izvršenje ugovora, investicije će ostati na niskom nivou i pored svih programa subvencija stranih direktnih investicija, a Srbija će nastaviti da tavori na dnu evropskih država po kvalitetu života.