U sredu 14. decembra održali smo prvi u nizu novih Libekovih panel diskusija o relevantnim političkim i ekonomskim procesima. Panel sa temom Potreba za privrednim rastom i kontrolom rizika po sredinu okupio je relevantne sagovornike koji se, svako iz svog ugla, bavi pitanjima ekonomije, ekologije, nauke i javnih politika.

U razgovoru sa studentima i alumnistima Libekovih obrazovnih programa koji je trajao više od dva sata, panelisti su posebno razmatrali kontekst globalne energetske krize i njen uticaj na Srbiju, kao i mogućnosti i trendove na polju zelene tranzicije koji su važni za naše društvo. Posebno je istaknuta neophodnost odgovornog i transparentnog poslovanja državnih preduzeća u ovom sektoru, imajući naročito u vidu spoljne efekte po javno zdravlje i kvalitet života. Kao jedna od posebno značajnih tema za javnost u ovom periodu, pitanje eksploatacije rude jadarit i dobijanje litijuma za proizvodnju baterija takođe je zaokupilo pažnju publike.

Kao govornici, na panelu su učestvovali: Mirjana Jovanović, programska menadžerka Beogradske otvorene škole (BOŠ) u programskoj oblasti energije, klime i životne sredine, Mirko Popović, programski direktor Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI), Dinko Knežević, redovni profesor na Rudarsko-geološkom fakultetu, Milan Ćirković, fizičar, naučni saradnik i autor sadržaja na Libekovim medijskim platformama i Mihailo Gajić, programski direktor ekonomske istraživačke jedinice Libeka.

Predsednik Libeka Miloš Nikolić, koji je moderirao diskusiju, otvorio je panel ističući da živimo u vremenu ekonomske krize prouzrokovane brojnim faktorima. Iako je tema krize aktuelna i prethodnih godina, u Srbiji se interesovanje šire javnosti za teme odnosa zaštite životne sredine i javnog zdravlja javlja tek nedavno, čemu, između ostalog, doprinose i novonastali ekološki pokreti usled brige građana za kvalitet vazduha i vode. Debata o eksploataciji rude jadarit posebno je uzburkala javnost i doprinela otvaranju diskusije o ovim temama, istakao je na početku Nikolić.

O aktuelnoj energetskoj krizi iz ekonomske perspektive govorio je Mihailo Gajić, programski direktor ekonomske istraživačke jedinice Libek-a.

On smatra da je trenutna energetska kriza spoj nekoliko faktora koji su mogli da se predvide. U prvom planu reč je o prekidu dotoka gasa iz Rusije ka evropskim državama izazvanim političkim dešavanjima, pre svega invazijom Rusije na Ukrajinu i sankcijama država koje su usledile. Sa druge strane, u Evropi je prisutna dugogodišnja težnja ka prelasku na obnovljive izvore energije. U toj tranziciji, najveća evropska privreda Nemačka fokusirala se na jeftin gas iz Rusije, koji je korišćen kako bi razlike u proizvodnji i potrošnji bile lakše premostive, najviše zbog postojanja velike diskrepancije koja se javlja tokom proizvodnog ciklusa, istakao je on.

Gajić je napomenuo da pored konvencionalnih postoje i reverzibilne hidroelektrane koje imaju dva skladišta vodene mase što ih čini ekonomičnijim rešenjem, jer lako mogu poravnati razlike u opterećenju mreže. Ipak, proces korišćenja reverzibilnih hidroelektrana u praksi je skup i nepraktičan. To se reguliše u gasnim elektranama koje rade po principu plinskog štednjaka gde se po potrebi pušta veća ili manja količina gasa. Prema podacima oko 15% električne energije u Nemačkoj se proizvodilo iz gasa, a slično je i sa Holandijom i Belgijom, primetio je on.

Gajić je takođe govorio i o važnosti nuklearnih elektrana koje je pre svega izuzetno teško napraviti, a potom i održavati zbog neophodnosti ekspertize za upravljanjem. U Nemačkoj, Belgiji i Francuskoj prisutan je trend energetskih politika prelaska na obnovljive izvore energije praćene zapostavljanjem nuklearnih elektrana. Ove države su gasile nuklearne elektrane i generalno loše postupale prema njima, a stanje je dodatno pogoršala nemogućnost hlađenja nuklearki.

Komentarišući stanje u domaćem kontekstu, Gajić je podvukao trend višedecenijskog neadekvatnog upravljanja državnim preduzećima u oblasti energetike, pre svega zbog velikog broja partijskih kadrova na svim nivoima upravljanja. Pored toga, prisutna je i upotreba populističkih mera poput niske cene struje, koja je izrazito emotivna tema za veliki deo građana zaključuje on.

Analizirajući situaciju u zemlji nadovezao se i Mirko Popović programski direktor RERI-a. Viši sud u Beogradu nedavno je doneo prvostepenu presudu protiv EPS-a, a na tužbu RERI-a povodom neophodnosti smanjenja emisije sumpor-dioksida u termoelektranama koje dovodi do narušavanja javnog zdravlja. Popović je istakao da je to istorijski trenutak koji otvara nove perspektive za ekologiju Srbije, jer je ovo prvi put da je tužba po pitanju zagađenja životne sredine usvojena.

On je takođe govorio i o dugoročnom i konstantnom uticaju na zdravlje i životnu sredinu emisija sumpor-dioksida, koji ne utiče samo na vazduh, već i na zemljište, vode i materijalne objekte i resurse. „Ovo je upozorenje neodgovornog sistema koji bi nužno trebalo da se promeni“, zaključio je Popović.

Srodnim temama bavila se i Mirjana Jovanović programska direktorka BOŠ-a. „Zelenu tranziciju treba da posmatramo kao proces u kom je podjednako važno sagledati tehničke,  ekonomske i socijalne aspekte koji se dešavaju tokom tranzicije, a isto tako i aspekte koji utiču na životnu sredinu“ naglasila je Mirjana Jovanović.  Ona je dodala da je to je teško, ali neophodno kako bi tranzicija bila održiva.

Jovanović je napomenula važnost sistema decentralizacije ovog procesa, kako ne bi postojalo samo jedno centralno mesto u kome bi se proizvodila, skladištila i transportovala energija, već je bolje da to bude više manjih mesta, što bi i sam sistem učinilo fleksibilnijim i otpornijim na udare, smatra ona.

Kao potpisnica Okvirne konvencije UN o promeni klime (UNFCCC) i ratifikacijom Sporazuma iz Pariza Srbija se pravno obavezala na izradu Strategije niskougljeničnog razvoja (LCS) i usvajanja Nacionalno utvrđenih doprinosa (NDC). Kao posledica toga, Srbija trenutno radi na integrisanju srednjoročnih i dugoročnih ciljeva u Nacionalni energetski i klimatski plan, poručila je Jovanović. Kako bi Srbija ostvarila svoj cilj da do 2050. godine bude ugljenično neutralna zemlja, a što je u skladu sa Evropskim zelenim dogovorom, neophodno je da se sada formulišu srednjoročni ciljevi do 2030. godine.

Nakon Mirjane, profesor Dinko Knežević, inženjer rudarstva i profesor Rudarsko-geološkog fakulteta osvrnuo se na, po njemu, neopravdani, optimizam da će brzo i lako doći do zacrtanih ciljeva na polju isključivanja uglja iz energetskog miksa, posebno u kontekstu savremene energetske krize. Najviše vremena posvetio je jednoj od najznačajnijih tema iz ove oblasti u poslednje vreme – iskorišćavanju prirodnih rezervi rude jadarit kako bi se dobio litijuma. Iskorišćavanje ovog rudnog potencijala je od velike važnosti za Srbiju jer ima strateški značaj za razvoj društva i ekonomije zemlje. Po njegovom mišljenju, ovu eksploataciju bi svakako trebalo sprovesti jer on, za razliku od prethodnog sagovornika, nema sumnja u sposobnost, znanje i stručnost domaćeg kadra da uprava tim procesima.

Knežević je, takođe, istakao da su zagađenja prisutna na globalnoj razini, što komplikuje situaciju pre svega u evropskim državama čija rešenja nisu najuspešnija. On je podsetio na to da dok se Evropa muči i pokušava da počne sa korišćenjem fosilnih goriva, u Africi potencijala ne manjka. To važi i za azijski ugalj, pre svega onaj iz Indonezije koja je jedanaesta država sveta po rezervama uglja, a čiji ugalj počinje da uvozi i naša zemlja.

Profesor Knežević je iz ugla rudarstva objasnio specifičnosti rude jadarit, funkcionisanje rudarskih procesa, a govorio je i o problemima pripreme mineralnih sirovina i deponovanja otpadnih materijala poput jalovine i pepela. On se složio sa drugim govornicima, pre svega sa Mihailom Gajićem o neefikasnosti funkcionisanja državnih preduzeća u oblasti energetike.

Milan Ćirković fizičar, filozof, naučni saradnik Libeka i svetski priznat naučnik iz oblasti katastrofičkih rizika, u svom radu bavio se i pitanjima ekologije. Kako bi najbliže ilustrovao i opisao savremene tendencije u globalnom ekološkom pokretu koji je često površan i opterećen širim ideološkim pitanjima, on je skovao termin energetski hipsteraj odnosno eko-hipsteraj. Kao najplodotvorniji metod borbe protiv te pojave on vidi obrazovanje. Ćirković je istakao da su uverenja da će ukoliko ne dođe do momentalne akcije planeta propasti za dvanaest godina netačna, ali da naš fokus svakako treba da bude na tome kako minimalizovati antropogene efekte na klimatske promene, koje su realne. Ekologija je mnogo više od odvajanja smeća, ritualnog sađena drveća ili upotrebe električnih trotineta, istakao je on.

Nadovezujući se na temu zelene tranzicije o kojoj je govorila Jovanović, on se složio da je tranzicija i prelazak na obnovljive izvore energije skup proces. Ipak, da li je u taj proces uračunat i cenovnik sa onkologije i lečenje pacijenata od hroničnih oboljenja pluća, koji se ne pominju, iako je do tih bolesti doveo u prvom redu vazduh koji je izuzetno zagađen na našim prostorima, pitao je Ćirković.

U poslednje vreme aktuelna je tema upotrebe hidrogena kao goriva budućnosti, pre svega zbog njegove velike zastupljenosti, što otvara brojna pitanja. Ćirković smatra da je hidrogen, odnosno vodonik-peroksid izuzetno koristan kao raketno gorivo i u druge specijalizovane primene, ali zbog svoje opasnosti nije stabilan za korišćenje kao gorivo.

Najveću pažnju privukla su pitanja vezana za rudni potencijal Srbije. Stoga je na pitanje-  da li litijum ima potencijal da bude za Srbiju ono što je nafta bila za Ujedinjene Arapske Emirate pre pedeset godina, odgovor je dao profesor Knežević. „Inženjeri su jasni da je to jedna od šansi da Srbija krene napred, koje možemo da propustimo ili prihvatimo“, zaključio je profesor Knežević.

Ipak, Mirko Popović se ne slaže nužno sa tim stavom i smatra da mi nismo društvo koje je sposobno da upravlja takvim kompleksnim procesom i da je dobro što se to odlaže. “Kao država mi nismo sposobni da vršimo takve gigantske projekte od značajnog uticaja na životnu sredinu“ dodao je on.

Pažnju publike privukao je i termin ekološki hipsteraj o kome je bilo reči. Ćirković je istakao da je primetio tendenciju pojedinih ekoloških pokreta koji su otišli veoma daleko u tumačenju toga kako je „majka zemlja zaista ljuta na nas“, što opravdavaju prirodnim katastrofama poput cunamija . Na pitanje o filozofskim uticajima iza ekoloških pokreta, dodao je da su oni složeni, ali da uviđa određeni vid konzervativizma koji ima korene čak i od srednjeg veka.

Debata se povela i oko procesa kreiranja studija uticaja iskopavanja litijuma na životnu sredinu, pre svega u aktivnostima Rio Tinta. Razgovor se poveo i o eksproprijaciji i i nedostatku dijaloga i opšteg obrazovanja o tim temama.

Mirko Popović je se složio da je za formirane mišljenja o ovim temama, pre svega o eksploataciji jadarita, neophodan dijalog struke koji bi kroz sukob mišljenja pomogli građanima da kreiraju mišljenje o datoj temi. Sa druge strane, studije koje se kreiraju ne pružaju dovoljno informacija i argumenata za tako nešto. Sa njim su se usaglasili profesor Knežević i Mirjana Jovanović, koja je istakla da na državi bilo da kreira svoju cost-benefit analizu kojom bi jasno prikazala prednosti i mane procesa iskopavanja.

Libek je ovim panelom nastavio svoju tradiciju negovanja društvenog dijaloga o važnim temama današnjice. U drugoj polovini januara Libek će organizovati i drugi tematski panel u sličnom formatu, koji će se fokusirati na teme regionalnih ekonomskih integracija.