Tajna uspeha ekonomskog populizma je u tome što se njegovom primenom skoro trenutno ostvaruju pozitivni rezultati: nezaposlenost se smanjuje, proizvodnja raste (ili prestaje njen pad), a tako raste i životni standard jednog dela stanovništva. U čemu je onda problem sa ovakvom ekonomskom politikom?

Veoma sličan problem srešćemo u slučaju kada se zavisnost leči jutarnjom dozom opijata: oporavak je odmah vidljiv, pacijent se oseća odlično i problem jednostavno nestaje. Ista se stvar dešava u privredi: svi problemi, nastali zbog neefikasnosti, loše alokacije resursa ili presahlog daha ranijih intervencionističkih mera, lako se koriguju novim subvencijama, zabranama uvoza ili zaštitom propalih državnih (ili povlašćenih privatnih) preduzeća. Kao i sa alkoholom, problem sa ekonomskim populizmom je u tome što se na bolesno stanje primenjuju mere koje su uzročnik same bolesti.

U prvoj fazi primene populističkih ekonomskih mera nema štetnih posledica: inflacija miruje, dohoci rastu, devizni kurs uglavnom ostaje nepromenjen, a u slučajevima kada samo raste unutrašnji dug, ova situacija, naizgled, dostiže optimum u smislu Pareta: poboljšanje položaja jednih ni na koji način ne pogoršava položaj ostalih učesnika u privrednom životu zemlje. No, ovakav ishod traje kratko, a kada dobri rezultati presahnu, situacija biva gora nego što je bila pre inicijalne primene populističkih mera: troškovi preduzeća narasli su (zbog rasta cena, ako je jeftiniji uvoz zamenjen skupljim domaćim sirovinama ili zbog porasta zarada iznad rasta produktivnosti rada ili jednostavno, zbog razaranja supstance firmi usled izostanka ulaganja u održavanje ili usled održavanja prevelikog broja zaposlenih itd).

Naredni problem sa merama ekonomskog populizma leži u tome što su troškovi za potrošače pojedinačno mali (kao u slučaju uvođenja carina) ili trenutnih troškova nema (u slučaju subvencija, beneficirane cene električne energije, otpisa dugova neefikasnih firmi itd.). Naspram malih (ili nikakvih) pojedinačnih troškova, javnost vidi koliko radnih mesta je sačuvano, koliko domaćih firmi opstaje, a uz sve to proizvodnja i dohoci po pravilu rastu.

Suboptimalna alokacija državnih resursa se, pri tome, ne vidi, niti javnost može lako da utvrdi njen obim i značaj. Jednostavno, sačuvana radna mesta vidljiva su, a finansijski tokovi državnih politika to svakako nisu. Istraživanja su, ipak, već davno pokazala da carinska zaštita odnosi potrošačima mnogo više novca nego što je potrebno da bi radna mesta zaista bila sačuvana. Prvi rezultati za privredu SAD (Blinder, 1987) pokazali su da je u SAD svako sačuvano radno mesto u proizvodnji televizora potrošače koštalo 420.000 dolara, u industriji šećera 600.177, a u industriji čelika 750.000 dolara. Stoga, autor je predložio: ,,Daćemo vam 750.000 dolara – ne godišnje, već jednokratno – u zamenu za obećanje da nikada više nećete tražiti posao u industriji čelika. Možete li zamisliti radnika koji bi tu ponudu odbio? Nije li ovo dovoljan dokaz koliko je naša politika čuvanja ovih radnih mesta – suluda?“ Kasnija istraživanja pokazuju slične (ili gore) rezultate. Petnaest godina kasnije, Clyde and Wada (1999) zaključuju da čuvanje jednog radnog mesta u industriji čelika potrošači u SAD izdvajaju preko 800.000 dolara godišnje po sačuvanom radnom mestu. Izraženi u dolarima iz 2016. godine, troškovi čuvanja jednog radnog mesta u industriji čelika danas iznose oko 2.190.000 dolara godišnje (Perry, 2017). A kako prosečna godišnja plata u ovoj grani ne prelazi 70.000 dolara, jasno je da razlika odlazi na račune koje potrošači ne prepoznaju, niti imaju uvid u to koga u stvari finansiraju kroz carinske dažbine.

Kao i protekcionizam i ostali oblici ekonomskog populizma zasnivaju se na agresivnim netržišnim politikama. Pod parolom ,,Kupujmo domaću robu, čuvajmo domaća radna mesta!“, vladajuće političke partije odobravaju subvencije, otpisuju dugove, subvencionišu cene električne energije ili cene poljoprivrednih proizvoda, odobravaju kredite po netržišnim kamatnim stopama, itd. Kao i uvek, ove mere u prvom trenutku daju dobre rezultate: nerentabilne firme nastavljaju sa radom, radnici dobijaju iste ili veće plate, a proizvodnja i potrošnja rastu, dok kamatne stope, devizni kurs i inflacija uglavnom miruju!

Problem nastaje u drugoj fazi, kad se iscrpi zamajac populističkih mera i kada preveliki troškovi zaštite dolaze na naplatu. Zastareli i dotrajali kapaciteti jednostavno ne mogu da održe korak sa političkim sloganima, te proizvodnja ponovo zamire, a u zemljama sa razvijenijom tržišnom privredom ponovo počinju otpuštanja. U manje razvijenim privredama radnici ne gube posao, već, umesto toga, raste fiskalni deficit iz koga se finansiraju njihove plate i novonastali gubici. Ako postoje uvozne zabrane, nastaju uporedo i nestašice, što se često završava najpre kontrolom cena, a zatim i kontrolom deviznog kursa i ubrzanim trošenjem deviznih rezervi u cilju održanja monetarne stabilnosti. U svim slučajevima, ipak, čitava akcija oživljavanja privrede završava tako da privredi na kraju druge faze nije nimalo bolje nego što je bilo pre uvođenja populističkih mera.

U trećoj fazi, ako se mere ekonomskog populizma nastave, proizvodnja pada. Poreski prihodi stoga takođe padaju, te nužno opadaju i subvencije, kao i ostala davanja, te dolazi do pada zarada (ili do proređivanja perioda njihove isplate). U tom trenutku, strani kapital zbog narasle nestabilnosti odlazi iz zemlje, domaća valuta depresira i često u istom (ili većem) procentu raste i inflacija. Depresijacija, naravno, smanjuje realne dohotke i privredni sunovrat postaje očigledan.

Četvrta faza je trenutak kada nova vlada uvodi oštru stabilizacionu politiku, a kada ovaj posao uspešno obavi, obavezno konstatuje da su realne zarade pale na niži nivo nego što su bile pre uvođenja mera ekonomskog populizma (Dornbush, Edwards, 1991). Drugačiji ishod nije ni bio moguć: mere ekonomskog populizma zaista su delotvorne, ali su kratkotrajne, a uz to imaju prevelike troškove. Ako se jedno radno mesto koje radniku donosi pedesetak hiljada dolara štiti izdvajanjem dva miliona dolara, kao što je to slučaj u američkoj industriji čelika, drugačiji ishod jednostavno nije ni moguć.

Dodatni problem sa primenom agresivnih netržišnih mera ekonomskog populizma je u tome što, osim što donose kratkoročne i dugoročne makroekonomske poremećaje, takve mere vode razaranju institucija u zemlji: svaka sledeća populistička mera daje preduzetnicima dodatni signal da izvori zarada ne leže u inovacijama ili poboljšanju efikasnosti, već u državnom protekcionizmu: put ka uspehu onda leži u približavanju vlasti, a ne u sopstvenoj preduzetničkoj inicijativi.

Prvi signal o redovnoj i trajnoj politici mera ekonomskog populizma u nekoj zemlji nalazimo u podacima o broju obrazovanih mladih ljudi koji odlaze iz zemlje, kao i u broju firmi koje domaći preduzetnici registruju u ,,poreskim rajevima“, odakle izvlače zaradu (i supstancu) firmi, čije ,,školjke“ ostaju u domovini. Uz to, nejednakost u zemlji postaje sve veća, što se više primenjuju mere ekonomskog populizma: za svaki dinar odvojen za čuvanje radnog mesta ili zaštitu domaće privrede, mnogostruko više novca završava na računima povlašćenih firmi koje se u te namene angažuju. Mnogi tajkuni proglašavaju se spasiocima domaće privrede, da bi tek na kraju postalo očigledno ko je bio jedini istinski dobitnik mera ekonomskog populizma. Uz malo sreće i uz mnogo ulaganja u političku elitu, takvi dobici postaju trajni, a njihovi dobitnici proglašavaju se nacionalnim herojima.

Čari ekonomskog populizma kratkog su daha, ali imaju jednu prednost: odmah daju jasne i vidljive rezultate i stvaraju očekivanja da će se dobri rezultati nastaviti. Problem sa reformama, kao i sa svakim istinskim lečenjem, je u tome što rezultati postaju vidljivi tek u drugoj i trećoj fazi, dok su inicijalni koraci ispunjeni odricanjem, gubicima radnih mesta i temeljnim restrukturiranjem. Uz to, ekonomski populizam, kao i svaki opijat, izaziva od stanovništva i kod političara određenu vrstu zavisnosti: trenutne slabosti često je moguće ukloniti nekom novom merom ili novom dozom ekonomskog populizma i jedini problem ostaje u tome što će istinsko lečenje privredu i stanovništvo dovesti u gore stanje nego što je bilo pre ovakvih mera.

Stoga je neophodno da se, kao i kod lečenja svih ostalih bolesti zavisnosti, široko objavljuju i objašnjavaju opasnosti ekonomskog populizma: neophodno je priznavati njihove odlične inicijalne rezultate, ali ih i odmah konfrontirati opasnostima i neminovnim pogubnim posledicama njihove primene.

Tekst je deo publikacije ,,Zloupotreba naroda – priroda populizma u Srbiji“. Tekstovi iz publikacije predstavljaju lične stavove autora.